(Johna Marksa Templetona)

Nitko moj život ne moze živjeti umjesto mene. Ako sam mudar , već ću danas početi iznutra graditi vlastiti stvarniji i bolji svijet.

Jedna starodrevna legenda govori o trojici muškaraca, od kojih je svaki nosio po dvije vreće oko vrata; jedna je visjela sprijeda a druga s traga.
Kada su prvoga upitali što ima u vrećama odgovorio je : Sva dobra djela mojih prijatelja u vreći su straga, gdje su skrivena od pogleda i gdje se brzo zaboravljaju. U vreći sprijeda imam sve ružne stvari koje su mi se dogodile. Dok tako hodam , često zastajem , vadim te stvari i potom ih promatram iz različitih kutova. Koncentriram se na njih i proučavam ih. Sve misli i osjećaje usmjeravam prema njima.

Upravo zbog toga , kako se često zaustavljao i zamišljao se nad nesrećama koje su mu se dogodile u prošlosti, taj je čovjek napredovao vrlo malo i sporo.

Kad su drugog čovjeka upitali što nosi u dvjema vrećama, odgovorio je: U vreći sprijeda nosim sva svoja dobra djela. Nosim ih pred sobom i neprestano ih vadim , pokazujući ih svima uokolo kako bi ih dobro vidjeli. U vreći na ledima moje su pogreške. Sa sobom ih nosim kamo god idem. Teške su i usporavaju me, ali jednostavno ih ne mogu odložiti.

Treći čovjek na isto je pitanje odgovorio:

Vreća sprijeda prepuna je divnih misli o ljudima , dobrih djela koja su učinili, te svih dobrih stvari koje sam imao u zivotu. Vreća je velika i puna do vrha, ali nije teška. Taj je teret poput brodskih jedara - daleko od toga da bi me opterećivao, naprotiv, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća koju nosim na leđima prazna je, jer sam na njezinu dnu izrezao veliku rupu. U tu vreću stavljam sve zlo koje čujem od drugih i sve ružne misli koje katkada imam o sebi. Sve to propada kroz rupu u vreći i zauvijek se gubi, tako da nema tereta koji bi mi otežavao putovanje.

Od vremena do vremena dobro je preispitati se na zivotnom putu što sa sobom nosimo.
Stvaramo li od svog života raj (svjesnost Božjih načela) ili pakao (ograničenu materijalnu svijest)?